ponedeljak, 28. septembar 2009.

Đevič-grad, Stanjevića Rupa, 2008.

Beskrajne su tajne koje krije prostor Crne Gore. Svaki kutak je nova priča, sjećanje ili legenda. Mnogo je toga zabilježeno, nešto se još uvijek pamti i prepričava, ali dio toga neumitno sa sobom odnosi zaborav.



Priče prošlosti i trajanja su čuvari od i bezdanosti informatičkog vremena koje dolazi.

Tako je, negđe davno, u vremenima za nama ostala priča o Đevojačkom gradu  na suroj litici, između Bjelopavlića i Pipera. Kaže priča da su naši preci, napuštajući Duklju, prenijeli svoja blaga i ovđe oko ove stijene, sklonili ih od brojnih osvjača.


Đevič grad, od koga je ostala samo stijena i legenda, bio je i ostao čuvar zelene crnogorske ravnice.


Piperi su jedno od crnogorskih brđanskih plemena. U istorijskim izvorima prvi  put se pominju 1455. godine.  Nastanjuju područje sjeverno od današnje Podgorice. U južnom i istočnom dijelu nalaze se stalna naselja, dok se sjeverno nalaze katuni. Stara naselja su po nižim mjestima i uvalama, a kuće po ivicama ravnica i dolova, a nova se razasula po livadama i ravnicama bez nekog reda i poretka.



Đevič grad se nalazi sjeverozapadno od sela Stanejvića Rupa. Do Grada se dolazi iz pravca Podgorice, preko Spuža. Sa lokalnog puta prema Martinićima,  kod stare Ciglane, put skreće sjeverno prema polju do podnožja brda đe su dva puta, preko zaseoka kuća Popovića i Džankića. Put je asfaltni, prilično zapušten i sa jakim usponom na pojedinim mjestima. Ispod seoskog groblja  put, preko Župine vodi do pod zapadni svod Đevič grada, i produžava  do manastira Ćelija piperska.


Za pješačenje, ili vožnju biciklom, dobra je varijanta od Željezničke stanice Spuž. Od Škole u Stanjevića Rupi staza vodi pored brojnih potoka i izvora do pod stijenu đevojačkogGrada. Na izvoru Rodovac, u šumi ispod Grada, voda je hladna, sniježna, planinska.


Isturena stijena, ispod sivog kamenog masiva, okružena je listopadnom šumom cera, hrasta i jasena. Sve su rjeđi brestovi.



Istočnom i južnom stranom mogu se popeti samo odvažni i pripremljeni sa opremom, jer su stijene okomite. Zapadnom stranom teče planinski potok. Urezao je svoje korito u kamenu i napravio brojne bazene sa bistrom vodom.

Od brda Kurilo, sa sjeverne strane, postoje ostaci crkve. Temelji su dužine 7 i širine 5 metara, sa naglašenim oltarom na istočnoj strani poluprečnika 2,5 metra. Moguće da je ovo bio đevojački manastir.


Od temelja crkve put vodi kroz šumu, preko potoka i velike kamene ploče koju su izbrazdali vjetrovi i kiše proteklih vjekova.


Proplanci na vrhu Đevojačkog grada su bili opasani visokim bedemima od kojih se samo ponegđe naslućuju ostaci. Čobani su na ovim zaravnima i na okolnim livadama, nalazili brojne parčiće stakla različitih boja, ostatke posuda iz dukljanskih palata.


Sa južne strane Đevič grada je brdo Gradina. Legenda kaže “nekada su vrhovi ova dva brda bili povezani žicom, pa su se preko nje dodavale stvari sa jedne na drugu stranu.”


Vrijeme se, na ovoj stijeni stapa sa pogledom u beskrajni prostor i  izazova posebna osjećanja. Pogled  je impresivan. Od istočne do zapadne strane je bjelopavlićka ravnica sa svojim kamenim ostrvima:Spuška glavica, Visočica i Maljat. U daljini se vide Skadarsko jezero,Rumija, Lovćen i Garač.


Istočna strana je klisurom odvojena od  crvenkaste stijene brda sa suprotne strane. Iz stijene se probio potok, čiji slap, iz kamenog korita, pada u duboku provaliju.



Iako do Đevič grada nema putokaza ni obilježenih staza, nema brošura koje govore o njegovim đevojkama i njihovom životu, ljubazni stanovnici ovog kraja će vas uputiti i ispričati sačuvana usmena predanja.

četvrtak, 24. septembar 2009.

Žabljak Crnojevića, 2009

Istorija Crne Gore je kao uzbudljivi roman. Stalno se prepliću istine sa legendama o junacima i bitkama u utvrđenim gradovima.


Na prostoru Crne Gore nalazi se veliki broj značajnih srednjovjekovnih utvrđenja. Mnoga od njih su nosila nazive gradova. Odolijevajući vremenu i osvajačima, traju i svjedoče o burnoj prošlosti Crne Gore.


Na Skadarskom jezeru i u njegovoj okolini nalaze se mnoge utvrde iz prošlosti. Jedna od njih je i Žabljak Crnojevića. Od Podgorice je udaljen petnaestak kilometara. Do njega vodi put od Golubovaca, preko Vukovačkog mosta na rijeci Morači, južno do sela Ponari i uski asfalt do podnožja zidina grada.


Žabljak Crnojevića se pominje u X vijeku, za vrijeme dinastije Vojislavljevića, koja je vladala prostorom Duklje.


Žabljak je bio prijestoni grad dinastije Crnojevića, prvo Stefana, a potom Ivana, sve do 1478. g. kada ga zauzimaju Turci и држе do 1878. g.


Do grada je nekad vodio Stari most sa  šest lukova. Njime su projahali mnogi vitezovi i junaci. Most je pritisnut nasipima šljunka sa svih strana.Rijeka ispod njega više i ne teče. Od mosta put vodi śevernom padinom. Širok je skoro tri metra, blagog je uspona i veoma dobro očuvan. Seoska crkva i groblje su iznad sela.


Tvrđava Crnojevića izgleda kao zakačena o nebo.  Ispred kapije Grada, pored puta su ostaci veće vlastelinske kuće, sa očuvanom listrom i zapadnim zidom, isklesanim prozorskim otvorima koji gledaju u prostranstva jezera.

Kapija Grada  Crnojevića je sa istočne strane ispod kružne kule. Ispred glavne kapije, koja je prilično mala za veliki grad, sa lijeve strane pruža se polukružna uređena zaravan, na donjem bedemu, širine oko sedam metara i prostire se do pod južne zidine Grada. Gornji plato, do koga vode strme stepenice, je ravan i travnat. Na istočnoj strani su očuvane zidine hladne i vlažne tamnice, sa malim ulaznim vratima i prozorom. Iz prozorskog otvora izbijene su čvrste rešetke. Tamnica je duga oko šest, a široka četiri metra. Pod je zemljani sa voltanim svodom i kamenim krovom.

Na visokom bedemu iznad zaravni, nalaze se ostatci crkve Svetog Đorđa, čiji su južni zidovi bolje očuvani. Većina otvora Crkve, prema Vranjini i Lesendru, zazidani su.

Na ulaznom platou, prema zapadu, okrugla kula osmatračnica stražari nepregledna polja u podnožju i Skadarsko jezero. Na osmatračnici je, prije pedesetak godina, podignut spomenik Kenju Jankoviću, junaku i dvostrukom osvajaču ove tvrđave.

Kenjo Janković sa družinom je u dva navrata osvojio Žabljak, kojeg su u to doba držali Turci. Ostala je priča da su “Kenjo i družina, zaklali magarca, meso pobačali psima ispod grada, kako ih ne bi otkrio njihov lavež.” Sa śeverne strane, tokom noći, uspeli su se stubama. “Kada je Kenjo vidio da su se svi popeli, gurne stube niz bedem. Nema povratka, nego da se osvaja grad ili gine.” I tako oni zauzmu grad, ali ga Velike sile vrate Turskoj.


Debeli kameni zid, visine preko šest metara, dijeli gornji plato tvrđave na dva dijela. Mala vrata, vode prema dvoru Crnojevića.

Unutrašnjost tvrđave je narušena nakon Prvog svejtskog rata. Za vrijeme vladavine Karađorđevića, kamenje sa građevina i zidina ugrađivano je u objekte koji su služili za žandarmeriju, nakon toga školu, a kasnije miliciju.

Oko grada Žabljaka je Ceklinsko polje. To je žitnica stare Crne Gore. Ovođe i sad imaju imanja: Rijeka Crnojević, Dujeva, Drušići, Rvaši.


U kućama ispod Žabljaka Crnojevića je sve manje stanovnika. U selu, ispod Žabljaka, žive Ceklinjska bratstava: Tatar, Gazivoda, Janković, Jovićević, Dajković, Dragojević, Mihaljević, a ima još i Vukčevića, Čelebića, Brnovića i jedna kuća Tomanovića.


Ispod grada, sa zapadne strane, bilo je selo koje se zvalo Salkovina. Potonulo je u blatu, pa sada više nema ni kućišta.


Žabljaku Crnojevića je potreban parking, putokazi, table sa planom grada, brošure o njegovoj istoriji. Ostalo mogu da odrade ljubazni i gostoprimljivi mještani koji su pravi vodiči kroz vrijeme grada vječitog trajanja.

srijeda, 23. septembar 2009.

Планина Војник

Планианрске стазе и путеви Црне Горе воде кроз масиве са бројним доловима и пропланицма обраслим љековитим и мирисним биљкама. Скривени катуни, језера, потоци, водопади, извори, кањони, ријеке звјездане љепоте чине Црну Гору бајком на земљи. Љубитељи планинарења су житељи бајке.


Свака планина има своје тајне које скрива од погледа знатижељника са асфалта, али их несебично открива онима који ушетају у њену причу. Планина Војник, која се налази западно у односу на централни дио Црне Горе, је бајка пуна тајни.


Војник, Голија (1,942 мнм), Маганик (2,139 мнм) и Прекорница (1,926 мнм) дијеле простор Црне Горе на двије климатске области: медитеранску и планинско-континенталну. Војник планина је мање позната и поćећена у односу на планине које је окружују. Она припада општинама Никшић, Шавник и Плужине.


Планином су пробијани путеви ради ćече шуме, у дужини преко 80 км, посебно на јужном и југозападном дијелу.


Прилаз планинарским врховима може бити из три правца. Најчешће је то из правца Никшића до раскрснице путева према Плужинама и Шавнику. Затим од Плужинама до висоравни Брезна до мјеста Жива ђе почиње успон ćеверним и западним падинама, преко катуну Штирни дô ка врху Велики Војник и од Шавника источним и јужним падинама.


Најчешћа планинарска тура је од Јасеновг Поља, у правцу мјеста Бакиљ, гдје је и полазна тачка. Пјешачење иде према катуна Штирни дô (1,520 мнв) ка врху Велики Војник. За ову туру је потребно 3 сата и 30 минута у оба правца. Са истог мјеста могуће је ићи на Виош дô (1,320 мнв) и преко врхова Мраморје (1.920 мнв) и Градни врх (1,967 мнв) успети се на Велики Војника, а спуштање је преко катуна Штирни дô.


Прилаз са ćеверо-западне стране је веома захтјеван и углавном је за вјеште и обучене планинаре са добром оријентацијом у простору. Прилаз је кроз густе шуме, стрме стијене обрасле грмљем, бројне јаме и кланце.


Највиши врх планине Војник се назива Велики Војник, а удаљен је од Никшића 20 километара. Обиљежен је бетонским стубом на надморској висини 1998,40 m. Планински масив је ду 17 км, а широк 8 км.


На планини се налази 48 врхова висине преко 1,500 метара надморске висине. Између бројних врхова, на висини од 1,000 до 1,100 мнв налазе се три висоравни: Брезна, Јасеново поље и Мокро.

Са Војника према истоку се види висораван Крново (1,450 мнв) са доминантним врховима планина Лола и Журим. На јужним падинама планине Војник налазе се увале и катуни Штирни дô и Штавни дô. На ова два катуна још увијек издижу планинци и планинке са својим невеликим стадима. Према југозападу доминирају врхови планина Његош и Сомина. У правцу запада уочавају се шумска област Јаворак и планина Голија. Ćеверо-западно су кањони ријеке Пиве и Комарнице, а у даљини се назиру врхови планина Волујак и Маглић.

Планина Војник је била позната по густим буковим и четинарским шумама. Међутим, у портеклих тридесетак година шуме су прилично угрожене. Највјероватније, због смањења површина под шумом доток воде у извориште ријеке Зете, које се налази испод ове планине, значајно је смањен у прољећном и љетњем периоду. Примијетно је и уништавање површина обраслих клеком.



На јужним падинама планине Војник нема извора, а постоје локве: Штирни дô, Штавна алуга и Мршина вода, које се користе, углавном, за појење стоке.


Током зиме висина снијежног покривача је од 1 до 2 метра, а на појединим мјестима и више. Снијег се задржава 4 до 5 мјесеци. Зими овим простором дувају јаки и хладни вјетрови. У подножју, нарочито у кањонима ријека, повремено има магле. Током прољећа и јесени честе су падавине. Љети температуре могу бити веома високе, посебно на јужним падинама и до 30°Ц.


С обзиром на малу удаљеност од Никшића, добре путеве који је окружују, планина Војник је веома интересантна и доступна локација за све облике планинарског туризма. Мрежа путева која је коришћена за експлатицију шума, може вома једноставно да се стави у функцију планинарских пјешачких тура, Mountain biking-а и Motor Biking-а. Међутим, велики проблем за организоване поćете представља одсуство инфраструктуре, прије свега планинарског дома, обиљежених стаза, промотивног материјала итд.


utorak, 15. septembar 2009.

РУМИЈА , 24.06.2009

Румија, како свето звучи назив Црногорске љепотице која се купа на таласима Јадранског мора и умива у води Скадарског језера. Румија се усправила између приморја и остатка Црне Горе. И као да је нека виша сила од Црне Горе правила утврђење, па је Румија била њен први бедем, иза којег је водена препрека, најпространијег језера на Балкану.

Највиши врх Румије је na надморској висини 1594. метара. У подножју, на ćеверним падинама до обале Скадарског језера су питома села Ливари, Горња и Доња Бриска, Гроњи и Доњи Мурићи. На јужним обронцима, између степенастих масива ка Лисињу у доловима су се уљедрила села Вељи и Мали Микулићи.

Румија је подједнако лијепа када се гледа са обале барске ривијере и планинаре који стреме њеним врховима. Са јужне стране до највишег врха Румије се може прићи старим асфалтним путем од Бара према Вирпазару и скретањем према селу Мали Микулићи. Пут је узак, препун завоја и после пет шест километара прелази у макадамски све до превоја Добри до Улавном је погодан за чвршћа луксузна и теренска возила. На превоју, пар километара према селу Микулићи, у дворишту новосаграђене викединце, гради се хришћански вјерски објекат. До врха Румије висински упон, са јужне падине, је око 650 метара. Пут је прилично стрм, у почетку шумовит, а височије преовладава шикара у стијени и сипар, све до прпланка испод самог врха. Пропланак је уједно и видиковац. Травната удолина готово кружног облика пречника педесетак метара. Са сјеверне стране доминира Скадарско језеро, Скадар, Подгорица, Тузи, врхови проклетија, Комова, Кучких планина и Ловћена. Успон од пропланака до врха Румије је прилично стрм и није дуг.

Са јужне стране ка Румији пут је асфалтни од Вирпазара према Остросу до села Горња Бриска на 28 километру. Јужни прилаз Румији има висинску разлику успона од 1118 метара.

Румија је култно мјесто народа настањеног у њеном подножју. Лабеати, Илирско племе чији живот је гравитирао подножју Румије на највишем врху Румије су, вјероватно, сахранили неког свог истакнутиог вођу. Примјерено времену гробница, која се назива тумул, је била хумка насута камењем. Наношење камена при ритуалним посјетама камене хумке свога поштованог вође постало је традиција прастановника коју су наставили и досељени народи. Румија је постајала светилиште.

И тако, више од хиљаду година, народ је походио тумул, доносио и наносио камење и подигао врх Румије за готово пет метара. Камење је обухватило врх падине са свих страна.

Како свако вријеме има своје јунаке, тако је крајем 10. стољећа Владимир постао владар Дукље, која се тада простирала од Боке Которске до ријеке Бојане. Да би показао своју моћ и проширио свој утицај, године 997. Македонски цар Самуило је посалао војску на Дукљу и у бици на ријеци Бојани дукљанска војска је поражена. Дукљански Кнез Владимир је заробљен и одведен у Преспу.

Самоилова кћер, прелијепа принцеза Косара, загледала се и заљубила у дукљанског кнеза Владимира и молила оца да се вјенчају. Уз Самоилову сагласност вјенчали су се Владимир и Косара. Но испјевана љубав није дуго трајала. После Самуила, нови македонски владар Владислав, позива Владимира у град Преспа, а као гранцију животу шаље му крст. Но како је то бивало у тај вакат Цар Владислав 22. маја 1016. године је поćекао главу неустрашивог у родољубивог дукљанског кнеза Владимира. Косара је свога Владимира пренијела и сахранила у цркви Свете Марије у Крајини подно Румије. Због окупирања црногорских градова и простора од војске Стефана Немање, Владимирове мошти су пренешене у Елбасан у Албанију, ђе се и данас налазе. Али крст је остао.

Током првог миленијума хришћанство је дио ритуала из паганског периода превело у религијске навике мијешаног аварског, словенског и илирског становништва. Тако се поход на камени врх Румије промијенио на начин што се крст, и то не било који, но Владимиров, носи испред поворке. Традиција је наставила да траје и уједињује становнике ових простора.

Од тог доба обред изласка на Румију, у освит Тројчина дана, вршен је тако што је испред процесије ношен Владимиров крст. И култ Владимировог крста његовало је становништво са обије стране Румије све до постављења цркве од металне конструкције на Румију 21. јуна 2005. године.

Владимиров крст чува братство Андровића из Вељих Микулића, испод Румије. Они су потомци три брата Андра, Пера и Ника. Од три брата настану Андровићи, Никезићи и Перочевићи. Перови потпомци приме ислам, али остану са Андровићим да живе у братској слози у селу Микулићима. У ратним временима крст је 1916. године од Аустријанаца сачувао Браим Перочевић.

И данас се крст чува и чека неки свијетли дан да поново крене на свој пут уз Румију.

Od Duklje do Crne Gore

Teritorija Crne Gore bila je naseljena i u praistorijsko doba, što potvrđuju brojni ostaci, među kojima je najznačajnije arheološko nalaziste Crvena Stijena kod sela Petrovići u Nikšiću.
Sredinom III vijeka prije nove ere Iliri su na ovom prostoru formirali svoju državu. O postojanju Ilira na području Crna Gora svjedoče brojni dokazi, kao što su gradovi: Medun, Ulcinj i dr.


Prijestonica Ilira je bila u Risnu. Za vrijeme vladavine kraljice Teute, Rimljani su pokorili Ilire.
Početkom I vijeka nove ere područje Crne Gore je bilo u sastavu rimske provincije Dalmacije. Rimljani su na ovom području osnovali nekoliko gradova, među kojima je najznačajniji Duklja (Doclea).

Sa raspadom Rimske imperije u V i VI vijeku počinje dolazak slovenskih i avarskih plemena.
Početkom VII vijeka Duklju su porušili i opljačkali Avari i Sloveni. Zato su se njeni građani raselili u primorske krajeve i u dukljanskom gradu kod Spuža, đe su prenijeli crkvenu i političku stolicu oblasti.

Krajem X vijeka, Vizantija je Duklji dodijelila autonomni status, a Vladimir je postao prvi knez Duklje. Za vrijeme vladavine Vladimirovog sinovca, kneza Vojislava, Duklja je 1042. god. kod Bara izvojevala veliku pobjedu nad vizantijskom vojskom.

Godine 1054. Mihailo, sin kneza Vojislava, podržao je veću samostalnost crkve u Zeti, a 1077. godine je od pape Grgura VII dobio kraljevske znake (rex Sclavorum) čime je i Zeta priznata kao kraljevina. Za vrijeme Bodina (1081-1101.) teritorijalni prostor Duklje se širi i na susjedne države: Rašku, Bosnu i Bugarsku.
Crna Gora se prvi put pominje u povelji kralja Milutina iz 1276. godine. U italijanskim izvorima se Crna Gora, po prvi put, pominje 1348. godine kao Černa Gora, a u dubrovačkim 1379. godine kao Černagora.

Godine 1185. Duklju osvaja Raška i njen vladar veliki župan Nemanja uključuje "Kraljevine Diokliciju i Dalmaciju" u svoju državu. Nemanjići nijesu promijenili poredak iz njenog prethodnog statusa.

U vrijeme vladavine Nemanjića Zetom Balšići su bili jedna od najmoćnijih vlastelinskih porodica. Poslije smrti cara Dušana, Balšići postaju gospodari Zete, priznajući samo formalno vlast srpskog cara. Vladali su Zetom od 1360. do 1421. godine. U vrijeme Balšića ukupan život u Crnoj Gori počinje da se ubrzano razvija.

Crnojevići su crnogorska srednjovjekovna vlastelinska porodica i dinastija, koja je vladala Zetom između 1451. i 1498. godine. Rodonačelnikom porodice smatra se Crnoje Đurašević, koji je imao sinove Radiča, Stefana i Dobrovoja.

Svi oni se pominju krajem XIV vijeka. Od potomaka porodice Crnojević Đurađev sin Stefan (Stefanica), koji se prvi put pominje 1426. godine, bio je prvi vladar Zete (Crne Gore) iz porodice Crnojević. Vladao je od 1451. godine do 1464/65. godine.

Crnojevići su se često sukobljavali sa združenim trupama srpskog despota Đurađa Brankovića koje su pokušavale da haraju Crnom Gorom.

Teritorije koje je kontrolisao Stefan graničile su se teritorijama Herceg Stefana Vukuća Kosače. Stefanica je bio primoran da svog sina Ivana dâ kao taoca Herceg Stefanu. Ivan je bio zatočen kod Herceg Stefana oko deset godina, a pušten je na insistiranje Venecije zaslugom Stefana Crnojevića u borbama protiv Despotove vojske.

Poslije smrti Stefanice 1465. godine gospodar Zete postaje njegov sin Ivan, koji je poznat pod imenom Ivan-beg. Ivan-beg je podigao dvor na Cetinju, gdje se preselio 1485. godine.
Đurđe Crnojević (1490-1496.), Ivanov sin, za vrijeme svoje vladavine osnovao je 1493. godine prvu crnogorsku i južnoslovensku štampariju. Gospodar Crne Gore, Đurđe Crnojević, kupuje u Veneciji štamparsku presu sa pokretnim slovima i počinje da štampa bogoslužbene knjige. Prva knjiga koja je iz ove štamparije izašla januara 1494. godine bio je Oktoih prvoglasnik.

Stefanica Crnojević (1496.-1498.), brat Đurađa, upravljao je dvije godine Crnom Gorom. Posle nekoliko godina upravljanje Crnom Gorom preuzima treći Ivanov sin Stanko- Skenderbeg (1514.-1528.).
Krajem XVI vijeka staru Crnu Goru sačinjava pet nahija: katunska, riječka, crmnička, lješanska i pješivačka, sa oko 3000 kuća. Crnogorsko društvo u XVI vijeku, uzevši u cjelini, očuvalo je svoje najbitnje karakteristike iz vremena posljednjih Crnojevića, s naglašenom prevagom plemenskog uređenja.

Crna Gora je pripojena Skadarskoj provinciji, a od 1513. je organizovana kao posebna teritorijalna i upravna jedinica sa značajnim stepenom autonomije.

Završetkom Kandijskog rata (1645-1669.) vlast nad stanovništvom i rukovođenje zemljom preuzimaju Cetinjske vladike.
Godine 1697. Zbor Crnogoraca izabrao je Danila I za vladiku. On je bio osnivač dinastije Petrovića. Dinastija Petrovića vodi porijeklo od bosanske loze, koja je preko Nikšića i Banjana stigla pod Lovćen. Kao rodonačelnici njihovog bratstva označavana su dva brata: Rajič, od koga su Radonjići, Žutkovići i dr., i Heraka (Eraka), od koga su Petrovići, Popovići, Kustudije i još neki.

Za vrijeme Petra I Petrovića (1784-1830.) Crna Gora je pravila krupne korake ka uspostavljanju svoje nezavisnosti, posebno poslije velikih pobjeda na Martinićima i Krusima.
Tokom vladavine Petra II Petrovića - Njegoša (1813 - 1851.) ustanovljen je Senat i imenovani perjanici.

Crnom Gorom su upravljale vladike od 1515. do 1851. g., a tada je Danilo I proglasio sebe sekularnim vladarom. Njegova namjera je bila da reformiše i modernizuje Crnu Goru što je prekinuto njegovim ubistvom.Godine 1860. Nikola I je naslijedio Danila I.

Na Berlinskom kongresu.13. jula 1878. godine Crna Gora je priznata kao 27 nezavisna državu svijeta.

Nikola I je postao kralj Crne Gore 28. avgusta 1910. g, kada je Crna Gora proglašena Kraljevinom.

Crna Gora je ušla u Prvi svjetski rat boreći se na strani saveznika, a kapitulirala je pred Austrougarskom vojskom 1916. godine.


Odlukama Podgoričke skupštine, održane pod imenom Velika Narodna Skupština Srpskog Naroda u Crnoj Gori kralj Nikola I Petrović je detronizovan. Kraljevina Crna Gora je bezuslovno prisajedinjena Srbiji 13. novembra 1918. godine. Na čelu nove države stupa regent Aleksandar Karađorđević, sin Petra Karađorđevića i Zorke Petrović kćerke kralja Nikole I. Porodica kralja Petra Karađorđević živjela je na Cetinju, u periodu 1883-1894. U Crnoj Gori su rođena sva Petrova i Zorkina đeca. Nakon rane smrti knjeginje Zorke, Petar sa đecom odlazi u Ženevu.


Kralj Nikola I nije priznao novu Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca i natjeran je da ostane u egzilu, u Francuskoj, gdje je i umro 1923. godine. Posmrtni ostaci Kralja i Kraljice Milene su prenijeti na Cetinje 1989. i sahranjeni u Crkvi na Ćipuru.
Božićni ustanak desio se u Crnoj Gori neposredno po završetku Prvog svjetskog rata. Motiv za izbijanje ustanka bile su odluke Podgoričke skupštine. Ustanak je izbio na Badnje veče, 6. januara 1919. godine. Pobuna je rezultirala komitskim ratom koji je trajao sve do 1926. godine. Za veoma kratko vrijeme ustaničke trupe opkolile su nekoliko crnogorskih gradova, Cetinje, Nikšić, Rijeku Crnojevića, i Virpazar. Politički vođa akcije bio je bivši crnogorski ministar, Jovan Plamenac, a vojni, proslavljeni crnogorski junak, komandir Krsto Zrnov Popović. U periodu od 1919-1926. godine veliki broj Crnogoraca izgubio je živote ili bio ranjen u borbama; mnogo kuća je spaljeno i uništeno u toku odmazde okupatorskih vojnih trupa.

Odmah nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, Kraljevina Jugoslavija se srušila pred fašističkim silama. Slobodoljubiva tradicija crnogo- rskog naroda je iskazana nacionalnim ustankom 13. jula 1941. godine.

Nakon drugog svjetskog rata Crna Gora je postala jedna od šest ravnopravnih republika u novoj jugoslovenskoj federaciji, čiji je neprikosnoveni vođa tokom 35 godina, bio Josip Broz Tito. Tito je rođen u Kumrovcu, u Republici Hrvatskoj, 7. maja, 1892., a umro u Ljubljani, u Republici Sloveniji, 4. maja 1980. godine. Bio je jugoslovenski političar, državnik i komunistički vođa, član Komunističke partije Jugoslavije od 1920. godine, od 1937. njen organizacioni, a zatim i generalni sekretar.


Josip Broz Tio je je bio organizator i vođa Narodnooslobodilačkog rata 1941.-1945. godine u Jugoslaviji. U Drugom svjetskom ratu antifasistički pokret je obnovio državno-pravni status Crne Gore.

Od 1992. godine Grna Gora čini zajednicu sa Srbijom pod nazivom Savezna Republika Jugoslavija koju je naslijedila Državna zajednica Srbija i Crna Gora, u kojoj je svaka članica imala svoju ekonomsku politiku i valutu. Zajednica Srbija i Crna Gora nije imala jedinstveni glavni grad. Ustavna povelja nove zajednice donesena je 04.02.2003. godine. Na temelju nje svaka država članica je mogla tražiti punu nezavisnost putem referenduma.

U Crnoj Gori referendum je održan 21.05.2006. godine. Na osnovu rezultata referenduma, Crna Gora je formalno proglasila nezavisnost 03. juna 2006. godine, a 22. juna 2006. godine je postala članica OEBS (Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju). Crna Gora je 28. juna 2006, godine primljena u Ujedinjene nacije, kada je postala 192. članica svjetske organizacije.